Tuzla s razlogom nosi epitet grada sporta: Mirza Delibašić – sportaš mekog srca i zlatne ruke
Legendarni košarkaš Mirza Delibašić, sportista koji je osvojio sve što se moglo osvojiti, rođen je u Tuzli 1954. godine, gdje se i počeo baviti tenisom i odmah je krenulo šampionski. Bio je pionirski republički prvak Bosne i Hercegovine.
Nakon tenisa, Mirza se definitivno opredijelio za košarku, a 1968. godine postao je član tuzlanske Slobode. Četiri godine kasnije prelazi u sarajevsku Bosnu.
Sa “Studentima” je Kinđe dva puta osvojio naslov prvaka države, jednom Kup tadašnje Jugoslavije, a 1979. godine u Grenobleu, pobjedom u finalu protiv talijanskog Emersona (96:93), i naslov prvaka Evrope.
Za Bosnu je Kinđe odigrao blizu 700 utakmica, postigavši preko 14.000 koševa, da bi potom prešao u slavni madridski Real, gdje je okončao karijeru.
S reprezentacijom bivše Jugoslavije osvojio je sve što se moglo osvojiti: evropsko, svjetsko, olimpijsko zlato… Uvijek će se prepričavati njegovi koševi, posebno ona dva slobodna bacanja u posljednjim trenucima polufinalne utakmice s Brazilom na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine, kada je proglašen za najboljeg košarkaša Jugoslavije.
Za Mirzu se pisalo da je imao tijelo gorostasa i lice dječaka, da se oko njega vrtio planet kao ringišpil, gomile novca, žena, društvo uglednih, bogatih i slavnih. No, on za sve to nije mnogo mario. Tada se pisalo: “Vratio se taj sin rudarske, husinske Bosne, vratio se svojoj zemlji…”
Mirza je samo prema sebi bio okrutan, ali to je, očito, bilo jače od njega. Bio je to njegov izbor, nikada se nije mogao osloboditi nekih navika, ali bez toga Kinđe ne bi bio onakav kakvim ga pamtimo. Posljednji košarkaški romantičar, a bolji čovjek nego košarkaš.
Evo samo jednog detalja iz vremena provedenog u Real Madridu. Ugovor je potpisao na tri godine; zapravo, trebao ga je potpisati, no, tog dana je Kinđe šokirao predsjednika Kraljevskog kluba. U svijetu prepunom sumnji, čvrstih ugovora s hiljadu klauzula, Delibašić je jednostavno rekao: “Nije mi potreban ugovor, ništa neću potpisati, dovoljna mi je vaša riječ…”
Uvijek je bio takav, beskrajno je vjerovao drugima…
“Moj djed je bio rudar, dvojica amidža također, a to što je moj djed odlučio da školuje mog oca ne pokazuje nikakvu vezu s onim što sam ja radio u životu. Iza mog uspjeha stoji mnogo rada i znoja, kao i to da sam ja malo više razmišljao u igri”, rekao je one godine nakon što je proglašen za bosanskohercegovačkog sportaša stoljeća.